(Antun Šoljan, Dobri čovjek s Kaprija)

Krstarili su među Kornatima petnaest dana, a onda se stalo kvariti ili vrijeme ili nešto među njima, ili oboje. Ispočetka im je bilo više nego zgodno: uživali su u plovidbi i jedno u drugome. Opisivali su između otoka krivulje svoje sreće. A onda ih je, gotovo nenadano, sustigao umor: jednoličnost plovidbe ili jednoličnost njihova odnosa, teško je reći. Bili su sanjali o tomu cijele godine. Zajednički su od svog studentskog takozvanog standarda skrpali nešto para: Lujo je noću radio korekture turističkih prospekata za neko reklamno poduzeće, a Lela je plela džempere za neku popularnu modisticu – jedva su se stigli i viđati. Kad je sve svršilo, morali su se gotovo nanovo upoznavati. Možda je stoga njihov sklad na početku plovidbe bio samo prividan. Ali ne vjerujem. Skucali su novac da dotjeraju jedan stari murterski leut, s još starijim motorom, koji je bio vlasništvo Lujina pokojnog oca, otočanina i ribara. Sve od njegove smrti brod je stajao nepomično u mandraću, okovan rđavim lancima i postupno se raspadao. Lujo i Lela su ga dotjerali svojim rukama: oprali su ga od plijesni, od starog ulja, ostrugali desetogodišnje naslage školjki. Gledali su ga na škveru s ljubavlju: Na siki je – al još je tu! Radili su na njemu jednako kao što su i štedjeli: stegnuvši zube i šutke. Lela je premazivala bokove gustom tamnomodrom bojom – da se što manje vide stari raspucani slojevi boje koju se nisu usuđivali skinuti: leut bi se možda bio raspao! Lujo je, na starinski način, premazao dno „blakom“ – katranom – kuhajući ga u limenoj bačvi. Uz pomoć lokalnog mehaničara stari je jednocilindrični diesel turner začudo proradio, udarajući gromko kao penzionirani bubnjar koji želi dokazati da još uvijek nije za otpis. Stavili su u štivu dva gumena madraca, a na palubu bombu s butanom: imali su jahtu! (Antun Šoljan, Dobri čovjek s Kaprija)